Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Filmska kultura i politički identitet
Kulturna politika

Filmska kultura i politički identitet

PDF Štampa El. pošta
Vladan Milanko   
četvrtak, 03. april 2008.

Knjiga Igora Ivanovića - Kultura i identitet (pogled zdesna) (NSPM, Beograd, 2007) - počela je da izaziva burne reakcije. Od reči hvale Leona Kojena, Đorđa Vukadinovića i Dušana Kovačevića izrečenih na promociji knjige, zatim od isto tako pohvalnih reči Miše Đurkovića u pogovoru knjige (tekst dostupan na sajtu NSPM), preko kritike objavljene u časopisu Vreme Ivana Milenkovića (tekst takođe dostupan na sajtu NSPM), do osporavanja Milenkovićeve kritike (u časopisu Vreme i na sajtu NSPM) Saše Gajića, sve do nizanja skoro pa isključivo ličnih uvreda na račun Ivana Milenkovića, a zbog njegove kritike, od strane Vladana Vukosavljevića (tekst dostupan na sajtu NSPM). Pa ako su kritičari (ili bar ovaj jedan pomenuti, naširoko osporavani Ivan Milenković) makar delimično u pravu, onda im samo treba napomenuti da je ova knjiga, ako baš ni zbog čega drugoga onda bar zbog ovakvih burnih reakcija koje izaziva, dobrodošla na srpskoj izdavačkoj sceni.

Kada se pogledaju ideološke linije po kojima se kreću komentari na Ivanovićevu knjigu, daju se locirati dve struje. Jednu čine oni koji su za Ivanovićeve stavove, i nalaze se desno, dok se Milenkoviću, kao kritičaru, od strane njegovih kritičara, to jest od strane branilaca Ivanovićeve pozicije, pripisuje ni manje ni više nego pozicija - komuniste. A Milenković, ni kriv ni dužan, već je dugo godina aktivni humanista, čovek koji je na domaćoj teorijskoj sceni (po svom velikom angažmanu na III programu radio Beograda, što je valjda jedino mesto u srpskoj javnosti na kom je teoriji dato prvenstvo) poznat po svojim pro-demokratskim i pro-liberalnim stavovima, koji je bio i jedan od aktivista grupe 484 koja se bavila zbrinjavanjem izbeglica, pa ne može biti dalje od onoga što bi se dalo identifikovati kao pozicija komunizma.

Ovom pogrešnom lociranju pozicije Ivana Milenkovića, pak, prethode još neka pogrešna lociranja, i baš nekima od njih nameravamo da se bavimo u ovom tekstu. Samo nekima jer, kao što i umnožavanja nesuglasica oko Ivanovićeve knjige pokazuju, ovde se radi ne tek o nekoliko pojedinaca koji imaju problema da se snađu u političkom registru, već o samim tim pozicijama, koje se ne daju tako lako odrediti. Inače, živimo u vremenu u kom je moguće da stranka, kao što je Srpska radikalna stranka, jeste angažovana oko socijalnih pitanja, te u vremenu u kom organizacije koje su deklarisane kao levičarske, kao što su razna udruženja domaćih anarhista, podržavaju privatizaciju i liberalizaciju, pa nije čudno što postaje sve jasnije da nam je, pre svega, potrebno da se mnogo ozbiljnije počnu promišljati političke pozicije.

U ovom tekstu nema se namere ekstenzivno baviti ozbiljnim promišljanjem. Nekoliko primera iz knjige Igora Ivanovića će poslužiti kao šlagvort, tek da bi se ukazalo na problem identifikacije određenih pozicija.

Na primer, Ivanović se u jednom delu svoje knjige bavi ideološkim analizama nekoliko filmova - Konan varvarin DŽona Milijusa, Prljavi Hari Dona Zigela i Nikson Olivera Stouna - što je valjda desničarska reakcija na sve popularnije ideološke analize filmova, kakvima se na levici bave teoretičari lakanovske orijentacije, prvenstveno Slavoj Žižek, koji ima bar pet knjiga u kojima se bavi iščitavanjem ideologije iz filmova. Kao takav, ovaj Ivanovićev potez, bavljenje filmom, itekako je dobrodošao, jer film kao film jeste nešto oko čega se vredi sporiti. Film predstavlja "masovno nesvesno", ono što pokazuje ono o čemu se kolektivno fantazira, ono što, zapletom i likovima, daje artikulaciju kolektivnim fantazmama. Pa, bavljenjem filmom može da se dođe do onoga što je u kolektivnoj fantazmi bitno za snalaženje i za određivanje u svačijoj svakodnevici. Na primer, ekranizacije stripova kuće Marvel, u kojima su superheroji uvek oni kojima se desi nešto što im lično pokaže u kakvom nepravednom svetu živimo, sugerišu da uvek svako pojedinačno može da doprinese opštem dobru. Pa onda, Derdevil misli da mu je otac pošteni radnik ali, kada vidi da je njegov otac zapravo uterivač dugova za lokalne gangstere, on gubi vid, no izoštravaju mu se ostala čula i uvećava mu se snaga, pa postaje zaštitnik nemoćnih. Takvi filmovi podržavaju fantazmu o onome da "jedan čovek može sve da promeni ", da "nisi tek kap u moru" već da je "i tvoj glas sudbonosan", itd. Osim što podržava ove ideologeme, klasična priča o superheroju obezbeđuje i fantazmu o konzistenciji poretka, pa kad ni političari, ni policija, ni vatrogasci, niti bilo ko drugi, ne uspeju da se izbore s nekim problemom onda nastupaju Derdevil, Spajdermen, Betmen, ili ko već, i oni spašavaju stvar, krpe procepe u poretku, čime pokazuju da, i kad poredak realno ne može da se s nečim izbori, uvek je tu još na snazi i fantazma da nešto u tom i takvom poretku postoji što ga ipak spašava i kad izgleda da se u njemu otvorio procep koji potencijalno može da ga čitavog pocepa i uništi.

Igor Ivanović se bavi Konanom, likom iz filma DŽona Milijusa, a za Konana Ivanović kaže da je to lik koji, dionizijski, uživa u životu, koji simbolizuje životnu snagu, zatim, koji se vraća paganstvu, nekakvoj tradiciji koja prethodi modernizaciji koja nas lišava tradicije. Međutim, kada se pogleda Milijusov film, stiče se sledeći utisak. Prvo, film počinje tako što se pokazuju dvoje varvara koji kuju mač. Za razliku od svojih suseda, koji se i dalje služe bronzom ili gvožđem, Konanovi roditelji kuju mač specijalnom tehnikom kaljenja čelika. Malo posle najavne špice, u selo Konanovih roditelja upadaju horde varvara kojima komanduje Talsa Dum, biće staro hiljadu godina, jedan od vladara drevne Atlantide, na čijem se amblemu nalaze zmija i sunce i mesec. Talsa Dum i njegove horde ubijaju stanovnike Konanovog sela da bi se domogli mačeva od prekaljenog čelika. I šta tu imamo? Pa imamo borbu za modernizaciju. Imamo Talsa Duma kao predstavnika tradicije (jer on je star hiljadu godina i bio je stanovnik Atlantide), koji od savremenog sveta (Konanov narod je mlađi od Talsa Duma) krade tehnologiju (mačeve od prekaljenog čelika). Već na samom početku filma, kada se uporedi s Ivanovićevim čitanjem istoga, ispada kao da ga Ivanović nije gledao. Jer je Konan simbol prekida s tradicijom, a njegov neprijatelj, Talsa Dum, predstavnik je tradicije. Konan je predstavnik modernizacije (prekaljeni čelik) nasuprot tradiciji.

Konan, posle ovog masakra njegovog plemena na početku filma, biva odveden u ropstvo. Ništa od uživanja u životu, kako mu to Ivanović pripisuje. Stroga disciplina je ono što Konana održava u životu, za razliku od onih manje disciplinovanih. Konan od detinjstva do svoje mladosti okreće ogromni žrvanj. Posle toga ga obučavaju za gladijatora. Tu dolazi jedna bitna scena, gde Konana pitaju šta je najbitnije u životu. Prethodno je neko na to pitanje odgovorio: "najbitnije je slobodno jahati kroz stepe, s vetrom u kosi". Konan na ovo pitanje odgovara: "najbitnije u životu je smrviti svog neprijatelja, videti ih zgažene pod sobom, čuti kukanja njihovih žena". Ništa od slobode i uživanja, samo čelična disciplina!

Kada Konan jednom ode od onih koji su ga držali u ropstvu - on pronalazi ženu. Ali šta on s njom radi? Imamo u filmu jednu scenu gde oni vode ljubav, ali ta je scena praćena nostalgičnom muzikom i prikazana je kao prijatni san i ništa više. Nedugo posle, Konanova žena gine. Konan ostaje sam, i opet ga samo čelična disciplina nosi dalje. Bitno je setiti se i scene koja prethodi pogibiji Konanove žene, koja direktno protivreči tome što Igor Ivanović piše o Konanu, da je Konan neko ko uživa u životu, ko simbolizuje paganstvo, dionizijsko itd. U toj sceni Talsa Dum pravi orgije sa svojim ratnicima. Na orgije upadaju Konan, njegova žena i njegov prijatelj i mačevima kasape sve što je do tada gmizalo u strasnim zagrljajima. Posle te scene gine Konanova žena. Konan je, tako, ništa drugo do kastrator, i samo-kastrator, koji, čak potpuno hrišćanski, sprovodi ono "ako te neki deo tvoga tela ne sluša, bolje ga odseci". Konan kastrira one koji se prepuštaju uživanjima, koji orgijaju, i to orgijaju pod plaštom hiljadugodišnje tradicije. Ništa od paganstva, ništa ni od tradicije, ničeg od dionizijskog...

Na kraju priče o Konanu, nije manje bitno pomenuti direktne uzore ovoga filma. Ako se pogledaju mačevi, oklopi, kompletna scenografija filma Konan varvarin, a pritom se makar malo zna nešto o istoriji filma (da ne kažemo, "ako se poznaje osnovna filmska kultura"), ono što je toliko očigledno da ne može da bude očiglednije jeste citiranje filma Aleksandar Nevski Sergeja Ejzenštajna. A Aleksandar Nevski je pravljen kao propagandni film u doba staljinističke Rusije. A prevod imena "Staljin" jeste "čelični". Pa kad se zbroje dva i dva, Konan varvarin, s plasiranjem anti-tradicionalne, anti-i-antimodernističke priče, s davanjem prvenstva čeličnoj disciplini u odnosu na bilo koje uživanje, s obračunavanjem s paganskim vrednostima, kao što su jedinstvo s prirodom, s bogom ("...do đavola s tobom", završava Konanovo molitveno obraćanje bogu svog naroda), prosto ne može a da ne bude jedan tvrdi pro-komunistički film. Pa ostaje pitanje, kako i zašto Igor Ivanović misli i piše da je ovaj film iole desničarski? Valjda zato što se godinama o ovom filmu pisalo da je pro-fašistički, ali se i to znalo zašto se tako pisalo u Reganovoj eri, u kojoj je film i pravljen. Pa, kako to već ide, ako se tada u SAD, u hladnoratovskoj eri, nanjušilo da je nešto pro-komunističko, moralo mu se, javno, pripisati da je fašističko, otprilike kao i danas kada je još uvek popularno izjednačavati Hitlera i Staljina. No, kako je Žižek skoro u Beogradu rekao, disidenti u gulazima su morali da pišu rođendanske čestitke Staljinu, a nezamislivo je da Jevreji iz logora pišu čestitke Hitleru. Radi se o dve sasvim različite ideologije...

Ivanović ima problema i kada piše o filmu Prljavi Hari . Ivanović kaže da Hari Kalahan, u ime "pravih vrednosti" staje na put homoseksualcima i ostalim nuspojavama demokratizacije. Međutim, kad se pogleda ovaj Zigelov film, prvo što pada u oči jeste da Harija zovu "prljavi Hari" baš zato što radi prljave poslove za taj i takav poredak. Hari Kalahan je neko ko je zadužen da staje na put perverznjacima itd., ali je zadužen od strane svoga nadređenog da to radi. Skoro je na NSPM stavljen Žižekov tekst pod naslovom Protiv dvostruke ucene o tome kako su neo-liberalna demokratizacija i njena nacionalistička opozicija dve strane iste medalje, pa se Hari može posmatrati baš u tom svetlu. Na kraju filma Hari daje otkaz, ali zato što mu smeta što naličije nije lice. Hari zamera licemerju tog i takvog poretka, ali se opredeljuje za jedno od ta dva koje je već u tom i takvom poretku . Glede "pravih vrednosti" o kojima Ivanović piše a propos Harija Kalahana, pa..., tu treba videti da Hari teško da se zalaže za bilo šta pozitivno, već da Hari, takav kakav je u ovom filmu, prosto ima nešto protiv ovog i ovakvog. Pa ko ima mašte, svašta može da mu pripiše, samo, to ne može da uradi ako se drži filma i ako priča baš o ovom filmu.

Zanimljivo je, takođe, pogledati nastavak filma Prljavi Hari, za koji je scenario pisao DŽon Milijus, isti onaj koji je radio Konana varvarina. U Magnum odredu Hari Kalahan staje na kraj pro-fašističkom tajnom odredu koji organizovano ubija homoseksualce, pornografe, prostitutke, narko-dilere. Hari se tu vraća da bi se obračunao s desničarima koji su ga pogrešno shvatili i zato ga pokušali nasilno prisvojiti. Možda Ivanović nije gledao ovaj nastavak, no nije ni bitno, ali jako je bitno da se iz prvog filma ne može iščitati to što je on iščitao.

Kad je Stounov Nikson u pitanju, dovoljno je samo setiti se jedne scene, one u kojoj Nikson sklapa dogovor s Maom, pa da se već unese sumnja u svako par excellence prišivanje desničarske poente ovom filmu. Ovaj Stounov film čak otvoreno igra na onu neo-liberalnu kartu s kojom se svi totalitarizmi izjednačuju, a čak bi bilo plodno Niksonovu paranoju koja se vidi u filmu, te to što se u filmu za njega i za Maoa kaže da su "ista čudovišta", porediti s paranojom u SSSR. U svakom slučaju, stvari nisu toliko proste. I to bi bila osnovna zamerka Igoru Ivanoviću, da postupa u skladu s liberalnom maksimom "manje misli više radi", pa piše tekstove u kojima se "misli samo zato da se ne bi mislilo". Isuviše brzo i, čak, (namerno ili nenamerno) očigledno pogrešno (kao što je slučaj s Konanom varvarinom ) Ivanović mnoge stvari, koje nikako ne idu zajedno, baca u isti koš.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner